Re d'Italia - Viška bitka 1866

Poslije francusko britanskog sukoba kod Visa 13.03.1811. Britanci su uvidjeli prednosti ovog predivnog otoka te su ga odlučili pretvoriti u sigurno uporište i sidrište. Izgradnja privremenih obrambenih objekata, a kasnije vojnih utvrda s jakim naoružanjem za flote koje krstare Jadranom značile su veliku stratešku i logističku podršku. Od 1814. ovu privilegiju uživa austrijska mornarica.

Povijesni uzroci Viške bitke

Početke ove, samo jedne u nizu bitaka koje su se odigrale i izazvale rijeke krvi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, možemo pronaći u cijelom nizu međusobno isprepletenih političkih događaja koji su, slobodno možemo reći, doveli i do Velikog rata pedesetak godina kasnije. Sredinom pretprošlog stoljeća javljala se ideja o ujedinjenju svih njemačkih zemalja koje su bile podijeljene između Austrije i Prusije. Jedino otvoreno pitanje bilo je - pod čijom dominacijom. Pruski vizionar, a kasnije i prvi premijer Prusije (kasnije kancelar Njemačkog Carstva) Otto von Bismarck uspio je više diplomatskom vještinom i sposobnošću nego ratovanjem odgovoriti na to pitanje. Naime, većinu teritorija Bismarck je dobio "za stolom". Međutim, Bismarck nije bio samo vrsan pregovarač već i izvanredan vojni strateg. Sedmotjedni rat s Austrijom, i poraz Napoleona III kod Sedana bili su neizbježni. S druge strane, Italija je vodila svoje bitke. Rascjepkana na više kraljevina, okupirana od strane Austrije (Lombardija i Venecija) Italija je također sanjala o ujedinjenju. Kada je tadašnji kralj Sardinije i Pijemonta Albert Charles abdicirao zbog dva teška poraza od Austrijanaca (1848. i 1849.), na prijestolje dolazi njegov sin Victor Emanuel II (1861.-1878.), budući tvorac ujedinjene Kraljevine Italije. Da bi postigao ujedinjenje poseže za tipičnim talijanskim rješenjem - savezništvom s Prusijom protiv Austrijanaca, te Giuseppe Garibaldijem talijanskim revolucionarom i borcem za ujedinjenje. U nizu svojih pothvata uspio je u 10 godina osloboditi i ujediniti skoro cijelu Italiju.

U Europi 1866. nastaje vrlo napeta situacija gdje se samo očekuje prava prigoda za početak ratnih sukoba. Glavni akteri su Prusija i Austrougarska u trci za centralnoeuropski primat te Italija u namjeri da ostvari ujedinjenje (tzv. risorgimento) nacionalnog teritorija na štetu Austrije. U travnju 1866. Prusija i Italija sklapaju pakt kojim se međusobno obavezuju stupiti u rat s Austrijom odmah nakon što to učini jedna od njih. Predviđena nagrada za Italiju je teritorij Veneta i ostatak Lombardije. Prusija stupa u rat s Austrijom 6. lipnja. Austrija, ne želeći otvarati front na dvije strane carstva, nudi Italiji Veneto pod uslovom prekidanja pakta s Prusijom. Italija računa na superiornost snaga i u slučaju pobjede osjeća priliku za zauzimanje Trsta, Istre i gotovo cijele Dalmacije. 20. lipnja 1866. Italija službeno stupa u rat s Austrijom. Kao Pruski saveznik, Victor Emmmanuel II šalje vojsku i svog saveznika Garibaldija s njegovim dobrovoljcima u Lombardiju. 24. lipnja. Usprkos vojnoj i brojčanoj nadmoćnosti, Italija je teško poražena kod Custoze, u istim krajevima gdje je 1848. Radetzky pobjedio vojsku Piemonta. Otvorena rana poraza je krvarila i talijanski vrh, kao i javnost, tražili su utjehu za liječenje svojeg duboko ranjenog vojničkog ponosa.

Stanje u mornaricama

Talijanska mornarica bila je nakon ujedinjenja Italije sastavljena od mornarice Kraljevine Sardinije te Kraljevine dvije Sicilije. Grof Cavour nije stigao završiti započeti rad na ujedinjenju dotadašnjih samostalnih mornarica Sardinije, Sicilije, papeške države te ostataka mornara iz venecijanske republike 1849. Novorođena vojna mornarica patila je od heterogenosti, međusobnih sukoba, optužbi i svađa okolo svakog neriješenog pitanja. Doživjevši ubrzanim tempom temeljitu reorganizaciju potkraj 1860. godine, talijanska je mornarica brojila oko 15.000 ljudi (10.000 mornara i nižih časnika, 3.000 mornaričkih pješadinaca, 300 nižih i 48 viših oficira te 16 admirala). U izgradnji je bilo više ratnih brodova, od kojih su najznačajnije bile oklopnjače - brodovi pokretani jedrima i parnim strojem, oklopljeni čeličnim pločama i naoružani velikim brojem topova. U SAD naručene su dvije oklopnjače - Re D'Italia i Re Di Portogallo, a pripremani su planovi i za gradnju drugih brodova.

Re D'Italia građena je od 1861. do 1863.
Re D'Italia građena je od 1861. do 1863.

U proljeće 1862. preuzima mjesto ministra mornarice admiral Persano, koji forsira izgradnju oklopljenih brodova. Poslije Persana smjenjuju se ministri, ali proračun flote stalno raste. Početkom 1866. dovršeno je 12 oklopnjača, a najnovija od njih, Affondatore, upravo je stigla iz Velike Britanije gdje je sagrađena. Sukob s Austrijom činio se naizbježan zbog provincije Venecije. Admiral Carlo conte Persano postavljen je za zapovjednika flote 16.05.1866., a nekoliko dana kasnije Italija je objavila rat Austriji.

Nakon propasti Napoleonove Francuske Austrougarsko carstvo je zavladalo istočnim Jadranom sve od Venecije do Budve. Austrijska mornarica organizirana je 1814. od ostataka tzv. talijanske mornarice, zapravo venecijansko-francuske organizacije koju je Austrija zatekla u Veneciji, a preuzeli su i sve francuske vojne i trgovačke brodove u vodama Jadrana. Desetljećima je stagnirala, ali je činila strateška ulaganja. Brojna brodogradilišta diljem obale bila su centar razvoja dok je ulaganje u razvoj otoka i gradnju svjetionika dalo vidnih rezultata. Prvi brod na parni pogon zaplovio je 1818., a u Trstu je Ressel 1829. izumio vijak. U Rijeci su izumili torpedo i time pouzrokovali brojne i značajne promjene u konstrukciji brodova i načinu budućih ratovanja. Austrougarska je gotovo sve zapovijedne položaje prepustila svojim državljanima talijanske nacionalnosti. Službeni jezik na brodovima je bio talijanski. U 1848., godini buđenja naroda, čak je 113 od ukupno 162 brodova prešlo na stranu venecijanskih pobunjenika. S ostalih 30 brodova Austrijanci su uspijeli blokirati Veneciju, dobiti nazad arsenal i kopnene sile sasvim su ugušile ustanak. Slijedila je reorganizacija austougarske mornarice sa premještanjem glavne baze vojnih brodova prvo u Trst, a kasnije na sigurno u Pulu. Školovanjem novih oficira u riječkoj akademiji zapovijedne su položaje zauzimali najčešće Hrvati iz priobalja i otoka te Slovenci, Srbi i Česi. Nakon opisanih desetljeća "životarenja", 1854. pod utjecajem nadvojvode Maksimilijana (kasnijeg meksičkog cara) započinje njen pravi razvitak - počinje gradnja prvih oklopnjača kako bi se postigla barem neka protuteža jakoj talijanskoj mornarici. Mladi komodor Wilhelm Tegetthoff bio je jedan od poduzetnijih zapovjednika u austrijskoj floti koji je zbog junaštva u boju kod Helgolanda 1864. unaprijeđen u čin kontraadmirala. Tegetthoff postaje 1866. privremenim zapovjednikom mirnodopske eskadre. On nastavlja sa žurnim opremanjem flote, a kao iskusan zapovjednik uživao je veliku popularnost među posadama.

Karijere glavnih aktera Viške bitke

Carlo Pellion conte di Persano (1806 – 1883)
Admiral Carlo Pellion grof di Persano bio je piemontski aristokrat i prema nekim glasinama sin kralja Umberta I. U svakom je slučaju tijesno povezan s dvorom pa je karijeru gradio na političkim vezama, dok istovremeno u krugu kolega nije bio cijenjen i poštovan. Njegovo imenovanje za ministra mornarice 1862. prouzrokovalo je oslabljenje discipline u svim rangovima vojne flote. Najveće dostignuće Persanove karijere bilo je dizanje proračuna mornarice na 60 milijuna tadašnjih lira. S time je mlada država izgradila brojnu i snažnu flotu modernih oklopnjača s jakim naoružanjem. Napustivši ministarsko mjesto, Persano je preuzeo zapovjedništvo nad operativnom flotom, čime se nisu složili brojni visoki oficiri mornarice, pa ni premijer vlade general Lamarmora.

Wilhelm Freiherr von Tegetthoff (1827 – 1871)
Rođen je u obitelji oficira, majora austrougarske kopnene vojske. Obavezno školovanje završava u rodnom Mariboru, a nastavlja na Akademiji vojne mornarice u Veneciji. 1845., s 18 godina, već je imenovan za poručnika fregate i pomoćnik komandanta austrougarske mornarice Martinija. Kasnije slijedi serija akcija u kojima se uvijek istakao po pravilnim procjenama situacija te brzim i drskim odlukama. Poslije sudjelovanja u bitci kod Helgolanda s nepunih 37 godina 1864. unaprijeđen je u kontraadmirala. Njegovo sudjelovanje u Beču u vladinoj komisiji za obnovu i organizaciju ratne flote brzo se zaključuje zbog suvišnog dinamizma i vulkanskih reakcija na mišljenja i poglede starijih kolega. Premještanjem prvo u Trst, a kasnije u svibnju 1866. na čelo operativne flote u Pulu stavili su pravog čovjeka na pravo mjesto. Svojim zalaganjem za uzdizanje flotine borbene pripravnosti biva cijenjen i poštovan od svih oficira i mornara.


II Viška bitka 1866.

Dani prije bitke

Ministar talijanske mornarice već je prije službenog stupanja u rat više puta izdavao naređenja za akciju, ali neodlučni Persano odgovara kako flota još nikako nije spremna i zadržava je u Tarantu. Prva naređenja ministarstva od operativne flote su tražile napad i uništenje ili blokiranje svih austrougarskih brodova u Jadranu. Kasnije su zatražili zauzimanje Cresa i drugih strateških točaka za nadzor plovidbe trgovačkih brodova te bombardiranje željeznice Trst – Venecija. Persano nije slušao i tek 25. lipnja svoju flotu prebacuje u Anconu.

S druge strane Tegetthoff koristi Fažanski kanal za mirno sidrište svoje flote i čeka odluke vrhovnog štaba. Znajući kako nema vremena pričekati nove modernije brodove, koji bi puno pomogli njegovoj znatno slabijoj floti naoružanoj starim topovima, Tegetthoff se koncentrira na jačanje borbenog morala i kompaktnost svojih oficira i posada. Odmah poslije pobjede kod Custoze dobiva slobodne ruke za akcije mornarice, ali ne dalje od Visa i posebno naglašavajući nadzor nad deltom Poa i Venecijanske obale. Admiral sa svojom eskadrom od 7 oklopnih fregata, 1 drvenom fregatom i 4 topovnjače odmah kreće izravno na Anconu i zaustavlja se tek dvije milje od porta. Kompletna talijanska flota panično se priprema na izlazak iz sigurnog porta te sukob. Nakon dva sata izviđanja i izazivanja Talijana Tegetthoff zaključuje kako nema smisla ulaziti u bitku sa 25 taljanskih brodova koji imaju jaku podršku obalnih baterija dugog dometa. U trenutku izlazka prvih brodova okreće se i punom snagom vraća u Fažanu. Persano odmah zaustavlja svoje (brže i modernije) brodove bez ikakvog pokušaja slijeđenja i borbene akcije.

Talijanska flota
Talijanska flota


Persanovo ponašanje izaziva oštre kritike i grdnju među oficirima i posadama brodova, a to se brzo proteglo uzduž cijelog taljanskog polotoka. Vlada i vrhovni štab oštro su ga kritizirali, a neki su tražili Persanovu zamjenu na čelu flote. Međutim, pažnja javnosti i državnog vrha je već 3. srpnja okrenuta na početak kraja ratovanja, kopnenu bitku kod Sadowe s velikom pobjedom Prusa i više od 50.000 poginulih. Austrijska vojska je stoga i u Lombardiji primorana na povlačenje. Prilikom povlačenja, želja im je bila da Veneciju prepuste Francuzima te tako da spriječe povezivanje Italije i Prusije. Napoleon III ne želi ući u sukob s Bismarckom i jedino što nudi je posredništvo u pregovorima. (Bismarkca ovo nije spriječilo da osvoji Pariz tri godine kasnije.) Austrija posredstvom Napoleona traži premirje, a Italiji nudi Veneto. Ponavlja se priča o nacionalnom ponosu, časnom osvajanju nacionalnog teritorija i slično pa Italija odbija premirje uz naredjenje kopnenim snagama neka zauzmu terene preko Soče, Trst i Istru uz podršku ratne flote. Persano drži flotu u Anconi izbjegavajuči akciju tražeči opravdanje u opremanju brodova, zamjeni topova i očekivanju novog broda - L'Affondatorea. Vojni i državni vrh postaju sve nestrpljiviji i ministar osobno dolazi u Anconu kako bi admirala prisilili u energičnu akciju očekivanu od svih. Flota isplovljava na trodnevno krstarenje oko Visa, nekoliko brodova izviđa u vodama Hvara, Šibenika i drugdje uzduž obale bez ikakve ofenzivne akcije. 15. srpnja cijela flota je opet na okupu u Anconi. Vojni vrh zaboravlja prijašnja drskija, ali neizvršena naređenja i zadovoljava se Persanovim prijedlogom zauzimanja otoka Visa. Tijekom cijele povijesti Vis, kao vrata Jadrana, ima značajnu vojnu i pomorsku ulogu, i bio bi jak adut za daljnje pregovore.

Napad na Vis

Kada je pobjeda na kopnenoj bojišnici konačno osigurana, kompletna talijanska flota, osim tri manja broda, na čelu sa šezdesetgodišnjim Persanom na zapovjedničkom brodu Re d´Italia isplovljava iz Ancone 16. srpnja. Iako je već isti dan došao do Visa sljedeća dva dana samo je kružio po akvatoriju. Ovakvo pasivno ponašanje utječe na moral posada brodova.

Vis je branio znatno oslabljen garnizon od 1.833 vojnika ukopana u tisućama metara rovova, koji su završavali tvrđavama s ukupno 88 topova, te zasebno 4 baterije (Wellington i Bentainks sa lijeve i desne strane grada Visa, Magnaremi kod Komiže, te Nadpostranje kod uvale Rukavac). Još jedna velika prednost obrane otoka je i geografija otoka tj. velika nadmorska visina te jako dobra komunikacijska (telegraf) infrastruktura. Tvrđave, osmatračnice i topovi smješteni su na velikoj, talijanskim topovima nedostižnoj, nadmorskoj visini - do 585 m na Humu. Telegrafska linija se protezala Vis-Hvar-Split podmorskim kabelom.

19. srpnja nakon što se izviđački brod Messaggero vratio sa izviđanja sjeverozapadnog dijela (Viška luka) pod engleskom zastavom, Persano je poslao 3 oklopnjače na Hvar s ciljem presijecanja podvodnog telegrafskog kabela i jedine veze Visa sa kopnom. Međutim, ne čekajući njihov izvještaj naredio je napad.
Napravio je prvu grešku. Austrijska mornarica u Puli bila je obaviještena.

Bitka za Vis započela je u jutarnjim satima 19. srpnja 1866. Paljba na Vis otvorena je iz baterija Re d'Italije pod komandom admirala Persana. Prema baterijama smještenih iznad Komiže vatru su otvorile oklopnjače Terribile, Varesa i još jedan brod pod komandom kontraadmirala Vacce, a Milnu (Manego) su bombardirala dva drvena broda pod komandom viceadmirala Albinia. U tim trenucima posade na otoku Visu grčevito se brane iz svih raspoloživih oružja.

Od bitki tiu navećih pomorsko vladajućih sila, salazi pripovjest moje Babe, FRANA MARELIC žena MARKA. Ovako je meni moja baba ispricala 1930-ih u Cari, Korcula
...pomenutoga dana, moja baba Frane imala je sedam godina, i otisla sa ocem i mulom da ubere drva na mjestu zvanom Dubovo, tako da bi se ova kroz vruče ljeto osušila i služila im za grijanje, zavreme hladnih zimskih dana. Kada su došli na vrh Stražišća (bilo je oko dvanajest sati), začuli ogromnu brodsku i obalnu paljbu kod Visa, našto se pojavi strašni dim od paljbe talijanskih topova sa brodova.


Prvo Vacca, kasnije i Albini svojevoljno prekidaju napad nakon svega dva sata, tijekom koja su talijani uspjeli pogoditi samo skladišta oružja, zbog nadmorske visine austrijske artiljerije nad Milnom i Komižom. Plove pred Vis ususret Persanu. Talijanska oklopnjača Formidabile prva se probija u višku luku i vodi dvoboj s baterijom Gospe. Bombardiranje traje cijeli dan i, premda talijanski izviđački brod nije niti upola dobro ocijenio vojno stanje branitelja, do noći 19. srpnja viške baterije su ušutkane. Talijani su na kraju dana znatno potrošili zalihe ugljena i streljiva. Persano, unatoč povoljnoj situaciji, odgađa iskrcavanje za sutradan i povlaći brodove iz zaljeva. U ranim jutarnjim satima 20. srpnja 1866. četiri oklopnjače zauzimaju višku luku. Unatoč tome Talijani oklijevaju s iskrcavanjem vojske zbog jakog vjetra i žestokog otpora branitelja otoka. Iskrcavanje tijekom jutra ipak počinje.

Evo pregleda najvažnijih talijanskih brodova

Ime broda Dimenzije u metrima Tona Brzina Naoružanje Naoružanje
Affondatore 1865. g. 93,6 * 12 * 6,3 4.393 t 12 čv 2 / 254 mm  
Messagero 1863. g. 72 * 9 * 3,6 1.240 t 14 čv 2 / 120 mm  
Formidabile 1861. g. 65,8 * 13,6 * 5,4 2.796 t 10 čv 16 / 164 mm 4 / 204 mm
Terribile 1861. g. 65,8 * 13,6 * 5,4 2.796 t 10 čv 16 / 164 mm 4 / 204 mm
Re d'Italia 1863. g. 84,3 * 16,6 * 6,7 5.791 t 12 čv 30 / 160 mm 2 / 200 mm
Palestro 64,8 * 13 * 5,6 2.642 t 8 čv 1 / 165 mm 4 / 203 mm
Varese 64,8 * 13 * 5,6 2.642 t 8 čv 1 / 165 mm 4 / 203 mm
Esploratore 71,7 * 9 * 3,6 1.239 t 17 čv 2 / 120 mm  



Tegetthoff dobiva poruku o talijanskom napadu na Vis u jutarnjim satima 19.06. Međutim, ovu informaciju je uzeo s rezervom pošto ju je smatrao dezinformacijom sa ciljem odvlačenja austrijske flote iz Pule. Isplovio je put Visa 19.06. tek u 13 sati. Nakon okreta oko svjetionika Porer usmjerio je flotu od 27 brodova (54.000 t) prema prema jugoistoku. Na brodovima je bilo ukupno 523 topa i 7.492 člana posade od kojih su većina bili Dalmatinci (njih otprilike 5.000). Plovili su ususret Persanova 33 broda (87.000 t) sa 695 topova i 11.425 člana posade. Dan prije bitke Austrijanci su bili blizu Visa gdje ih je usporila kiša, vjetar i valovi. Tek sutradan oko 9 sati počeli su se nadzirati vrhovi Visa iz guste magle, a nešto kasnije i talijanski brodovi na sjeveru Visa.

Evo pregleda najvažnijih austrijskih brodova

Ime broda Dimenzije u metrima Tona Brzina u čvorovima Naoružanje Naoružanje
Ferdinand Max 1862. g. 70,2 * 12,8 * 6,3 3.645 t 11,5 čv 14 od 14 p 16 od 48 p
Kaiser 1862. g. 77,7 * 17,7 * 7,3 5.811 t 11,5 čv 10 od 228 mm  
Erzherzog Friedrich 1857. g. 67,8 * 12 * 5 1.724 t 8,9 čv 17 od 30 p  
Salamander 62,8 * 13,9 * 6,3 3.075 t 11,3 čv 14 od 150 mm 14 od 68 p

 

 

 

 

 

Sudar "ribara" i "silnika"

Austrijance je u jutarnjim satima 20. srpnja 1866. prvi spazio talijanski izvidnički brod Esploratore, sjeverozapadno, na velikoj udaljenosti. Austrijska se flota vrlo brzo bližila Visu. Esploratore se vraća u višku luku s izvješenim znakovljem "Sumnjivi brodovi na vidiku". U trenutku obavijesti o dolasku Austrijanaca nastala je velika panika među talijanskim oficirima i mornarima. Eskadron talijanskih drvenih brodova ponovno je ukrcavao vojsku i opremu u luci, a ostali jači brodovi nakon izlaska iz viške luke bili su raspršeni. Persano je imao samo deset oklopnjača koje je poslao u bitku. Od ostalih oklopnjača Formidabile je oštečena plovila prema Anconi (gdje je navodno i potopljena), a Terribile je bio kod Komiže. Jedino je Persano, kao da ih je očekivao, sa smiješkom na licu uzviknuo: "Ecco i pescatori" (Evo ribara).
Unatoč tome, za bitku nije bio spreman, a napravio je i drugu pogrešku. Persano, vjerojatno zbog panike i kukavičluka, odlučuje se prekrcati na Affondatore bez admiralske zastave pri čemu se gubi dragocjeno vrijeme. Mnogi zapovjednici ne znaju za Persanov prekrcaj, pa ne obraćaju pozornost na Affondatore misleći da je Re d'Italia i dalje admiralski brod. Ploveći ususret neprijatelju, zbog zabune u zapovijedanju, talijanska eskadra se razdvaja na tri dijela.

Oko 10 sati i 30 minuta započela je povijesna bitka. Primijetivši priliku, udaljen 6 nautičkih milja od Visa Tegetthoff, bez oklijevanja i dobro posložene formacije trostukog klina, prelazi u odlučni napad. Naređuje svim oklopnjačama da ubrzaju i iskoriste rupu u neprijateljskoj formaciji. Na čelu prvog klina sastavljenog od oklopnih fregata, koje su štitile drvene brodove u drugom klinu, bio je Tegetthoffov admiralski brod Erzherzog Ferdinand Max.

Prikaz formacije brodova:



Oko 10 sati i 45 minuta Tegetthoff prepolavlja talijansku formaciju na dva dijela, radi nagli desni zaokret (lijevim krilom) i napada sam centar neprijatelja. U tom trenutku, kada su talijanski brodovi u dometu starijih austrijskih topova, Tegetthoff zapovijeda svim brodovima da otvore paljbu. Eskadron drvenih austrijskih brodova iz drugog klina, predvođen Kaiserom, otvara snažnu topničku vatru na pozadinu talijanske flote, a nakon toga okreće prema sjeveru i prestrojava se u brazdu koja odsjeca dio flote koju predvodi Albinijeva fregata. Time su Austrijanci otvorili nekoliko fronti, a Albinijeva fregata praktički nije sudjelovala u središnjoj borbi. Tako Kaiser uspjeva dio talijanske flote odvući na sjever, ostavivši u sredini Tegetthoffu da sa sedam oklopnjača krene na Persanovih četiri.

Uskoro brodovi obiju strana vode međusobne dvoboje. Tegetthoff je naredio vatru iz svog oružja i iz još jednog razloga. Tegetthoffu je, znajući da su Talijani zbunjeni jer su slijepo slijedili Re´d Italiju umjesto Affondatorea, trebao dim kao oružje.

Tegetthoff nadgleda bitku
Tegetthoff nadgleda bitku

U velikom dimu mnogi brodovi pokušavaju oklopljenim podvodnim kljunom udariti neprijateljski brod. U sudaru sa oklopnjačom Re di Portogallo austrijski linijski brod Kaiser gubi kosnik i prednji jarbol koji pada na dimnjak. Admiralski brod Erzherzog Ferdinand Max udara najprije oklopnjaču Re d'Italia kojoj stradava kormilo, a zatim, kada se konačno od silnog baruta ništa nije vidjelo, s udaljenosti od nekih 50 metara, pod šiljastim kutem u oklopnjaču Palestro blizu krme i oštećuje je. Palestro je u tom trenutku hitao u pomoć Re d'Italiji. Od siline udarca talijanska je zastava pala na austrijski brod, a ponosno ju je podigao hrvatski oficir Nikola Karković. Bio je to prvi trofej bitke.

Bitka u tim trenucima doživljava vrhunac. Re d'Italija zbog silnih oštećenja prestaje sa svim ratnim aktivnostima, što Tegetthoff iskorištava. U 11 sati i 30 minuta, brzinom od 11,5 milja (maksimalna brzina broda) usmjerava Ferdinand Max u lijevi bok, obložen dvanaest centimetara debelim željeznim pločama, Re d'Italije. Oklopljeni pramac Ferdinand Maxa probija trup Re d'Italije gotovo 2 metra, a od siline udarca Re d'Italia se naginje na desno. Potom se vožnjom krmom uspijeva odvojiti od talijanske oklopnjače koja se odmah naginje na lijevi bok. S udarenog broda uspijevaju ispaliti još jedan plotun iz topova, kao posljednji samrtni hropac. Re d'Italija je potonula za samo 2,5 minute povukavši sa sobom 381 pomorca.
Svi Persanovi pokušaji da reorganizira i pregrupira svoju flotu bili su bezuspješni. Uzalud je slao signale s Affondatorea.
"Slijedite neprijatelja, slobodni manevar, slobodna plovidba"
"Slijedite komandni brod u liniji"
"Brodovi koji se ne bore neka izađu iz formacije"
samo su neke naredbe, na koje niti jedan kapetan nije obraćao pažnju. Svi su zapanjeno gledali admiralski stijeg na Re d´Italiji kako tone u dubine.

Umjetnički prikaz potonuća Re d'Italije
Umjetnički prikaz potonuća Re d'Italije



Ovako je to opisala baba Frana Marelić:
Brodovi su nalijetali jedan na drugoga te se udarali kljunovima i često potapljali, čime je završena čitava episoda te historičke bitke


Međutim, borba i dalje traje iako smanjenom žestinom. Oko 12.00 sati talijanska eskadra se konačno uspjeva pregrupirati i pokušava organizirati napad. Izabiru već oštećeni Kaiser koji se uskoro nalazi pod teškom vatrom. Donekle uspješno izbjegava udarce Persanovog Affondatorea koji je u bitku konačno ulazi odlučnije umjesto tek s vremena na vrijeme kao na početku bitke. Nakon nekog vremena, iako oštećen, vještinom hrvatskih mornara Kaiser čak uspjeva stati bok uz bok i obasuti Affondatore kanonadom. Nanosi mu veliku štetu, ali ga ne uspjeva potopiti. Affondatore odgovara na napad i teško oštećuje Kaiser, a oštećuje i oklopnjaču Don Juan d'Austria koji mu je pritekao u pomoć. Iako u idealnoj prilici za pogodak kljunom, Persano u zadnji trenutak izbjegava Kaisera i propušta priliku za jedino potapanje u viškoj bitci. Nakon svega se teško oštećen i zapaljen Kaiser, ponovno zahvaljujući vještim hrvatskim mornarima, uspjeva uputiti u višku luku.

Talijani pokušavaju još nekoliko neorganiziranih pojedinačnih napada na austrijske brodove, ali bez uspjeha. Oko 13.00 sati flote su razdvojene 4 do 5 nautičkih milja i samo povremeno izmjenjuju vatru. Zadnja granata ispaljena je u 14 sati. Austrijski su se brodovi formirali na sjeveru viške luke, ploveći u tri linije, a Talijani zapadno od njih u dvije linije. Između njih se pojavila talijanska oklopnjača Palestro koju proždire jak požar nakon sudara s Ferdinand Maxom i pogodaka brojnih granata. Jedva se uspijeva približiti pod zaštitu svoje glavnine. Nakon desetak minuta, vatra je zahvatila gotovo cijeli brod pa u pomoć dolaze još dva talijanska broda s ciljem evakuacije posade. Posada odbija napustiti brod i zajedno s kapetanom nastavlja gasiti vatru i izvlačiti ranjenike. Nakon nekog vremena izgledalo je da je požar na oklopnjači savladan, no oko 14.30 sati Palestro potresa nekoliko manjih eksplozija. Samo dvije minute kasnije oklopnjača u eksploziji jednostavno nestaje, ostavivši na površini samo 23 preživjela člana posade od njih 250.

Oko 16.00 sati talijanska eskadra okreće prema Biševu i prolazi pokraj mjesta potonuća Re d'Italia gdje spašava 159 mornara i 9 časnika. Još uvijek brojčano superiornija, ali demoralizirana, s malo granata i ugljena, u predvečerje talijanska flota napušta viške vode i kreće prema Anconi. Tegetthoff sa svojom sporijom i zastarjelom flotom ne nastavlja progoniti Talijane i uplovljava u Vis.

Mlada Frana je vidjela, kako je Italijanska flota, brod po brod se udaljavao od Visa, te je sramno izgubila veliku bitku - svog izanandjenja - za Povijest te Historije. U bitki za obranu Visa bio je naš čovjek – na strani Austrije-Podoficir Nikola Karković, rodom iz Hvara, koji je dobio najvišu nagradu.

Radosna vijest o pobjedi austrijske flote brzo se pročula. Gotovo da i nije bilo mjesta ili grada diljem Dalmacije gdje pobjeda nije proslavljena. Affondatore je, vjeruje se zbog oštećenja koje mu je zadala austrijska mornarica, potonuo par mjeseci kasnije u Anconi. Kaiser, za kojega je, da djelomično ublaži sramotni poraz, Persano tvrdio da je potopljen kod viške luke, otegljen je u Trst, i na njemu je 22. srpnja priređena velika svečanost u čast pobjede.


III Posljedice bitke

Austrijska briljantna i najveća pomorska pobjeda u povijesti ostat će zapamćena kao Pirova. Svega par mjeseci nakon toga, 3. listopada 1866., potpisan je mirovni sporazum na njihovu štetu. Bez obzira, Viška bitka ostat će upisana najdebljim slovima u knjigu povijesti. Ovo je bila prva bitka flota oklopnih brodova u povijesti. Taktike koje su tada primjenjivane još danas se uče na vojnim akademijama. Međutim, prevelika je pažnja dana samom sudaranju. Iako je par brodova bilo posebno građeno za to, ta je taktika podbacila. (Od stotine pokušaja, jedino je Ferdinand Max uspio potopiti brod.) Tom je pobjedom, u kojoj nije izgubila niti jedan brod, Austriji osigurana polustoljetna prevlast Jadranskim morem. Iako je borba vođena u ime Austrougarske monarhije, bila je to veličanstvena pobjeda hrvatskih mornara, ili kako ih je Persano nazvao "ribara", nad moćnom talijanskom flotom.

Zastava s Palestra, koju je hrvatski časnik Nikola Karković zaplijenio u bitci, razrezana je na komadiće i podijeljena. Jedan takav komadić se nalazi u Mornaričkom muzeju u Puli, a navodno jedan još uvijek čuvaju rođaci tog hrvatskog mornara. Nikola Karković - junak Viške bitke - rodio se u Hvaru 3. 8. 1838., a umro je 7.9.1918. u Trstu. Kako su se u tom razdoblju mijenjale vlasti i države, Trst je tada još uvijek bio najveća Austrougarska luka. Nakon rata prenesen je u Goricu te je konačno iz Slovenije 16.5.1976. prenesen u rodni Hvar, u pratnji svoje devedesetšestogodišnje kćeri Nikoline. Povijest pamti još jednog hrvatskog časnika, kapetana broda Erzherzog Friedrich, Marka Flora. On je bio na čelu drugog austrijskog eskadrona.

Unatoč novijom, boljom, bržom i naoružanijom flotom, i većim brojem mornara, Talijani su bili neorganizirani, demoralizirani, bez plana i taktike vođenja borbe i to ih je skupo koštalo. Najveći krivac, admiral Persano, ostao je bez čina i morao je napustiti službu. Tegetthoffa je 21. srpnja, u znak zahvalnosti, Car promaknuo u viceadmirala. Nakon brojnih studijskih putovanja 1868. vraća se u mornaricu i pokreće njezin preustroj. Posebnu pažnju posvećuje i znanstvenoj strani pa tako utemeljuje i izgrađuje prvi Hidrografski zavod (zvjezdarnicu) u Puli, za što mu osobno car Franjo Josip I 10.09.1869. odobrava sredstva. Preminuo je 07. travnja 1871. godine u Beču, a u zahvalnost pokraj zvjezdarnice podižu mu spomenik na stepenastom postolju. U sredini na kapitelu nalazio se njegov brončani kip, a okruživali su ga Mars (bog rata), Neptun (bog mora), Glorija (božica slave) i Fama (božica noći). Na postolju je nekoliko ploča s posvetama:

"Viceadmiralu Wilhelmu Tegetthoffu, car Franjo Josip I, 1877., hrabrom borcu kod Helgolanda, slavno pobijedio kod Visa i stekao vječnu slavu za sebe i za austrijsku flotu".



Spomenik je uklonjen 14. travnja 1920. nakon talijanske okupacije i pohranjen u Veneciji. Danas se nalazi u Grazu, na Trgu Tegetthoff (Tegetthoffplatz) iznad njegove grobnice. Na Visu je prije par godina postavljena kopija.

Još je jedan spomenik – palim braniteljima Visa – poslije talijanske okupacije Visa 1918. rastavljen i odnesen u Italiju. Njegova je kopija sponzorirana austrijskim i hrvatskim organizacijama Veterana svjetskih ratova i Hrvatske ratne mornarice. Spomenik prikazuje lava koji spava na sarkofagu. Postavljen je na viškom groblju gdje su svi poginuli vojnici pokopani zajedno.


IV Olupina Re d'Italije

Olupina Re d'Italije otkrivena je u proljeće 2005. Rasprava i tajnost oko točne pozicije Re d'Italia su potaknute slavom o prvom otkrivanju olupine – i navodnim zlatom koje je bilo na talijanskom admiralskom brodu Re d'Italia u trenutku kada je talijanska flota isplovila iz Ancone. 16. 7. 1866.

Je li Persano ostavio više od samo admiralske zastave na Re d'Italiji prilikom ukrcaja na Affondatore neposredno prije početka Viške bitke 20. srpnja? Spekulacije o blagu vrijednom današnjih 20 milijuna Eura će neko vrijeme ostati tajnom.

Trenutno možemo samo čekati kako će se priča o olupini Re d'Italia završiti. Vezano uz samo ronjenje službeno je određeno najnepopularnije – zabrana ronjenja. To je ista odluka kao i za olupinu Szent Istvan u vodama Premude – koja je, usput, dostupna većini tehničkih ronilaca. Nažalost, teško je vjerovati da će se organizirano privatno roniti na olupini Re d'Italia u skoroj budućnosti.

www.adriaticdiving.com