Marino Brzac

„Roniti se mora“ je ovoga puta bio u društvu Marina Brzca, još jednog velikog zaljubljenika u more i gotovo svih aktivnosti vezanih za ronjenje. Cijeli njegov vijek je vezan za more i ronjenje pa je tako MORE i oblikovao sav njegov život, posao, hobije, aktivnosti. Preko 10 godina ronilačke komercijalne karijere, sudionik desetaka međunarodnih ekspedicija, vanjski suradnik Hrvatskog restauratorskog zavoda odjela za podvodnu arheologiju, podvodni video snimatelj i fotograf. Vjerojatno bi se o njemu i moru još moglo pisati ali teško da cijeli jedan „morski“ život i karijera može stati u nekoliko redaka ovoga teksta i da ih možemo proći kroz nekoliko pitanja. No nasumce odabrana pitanja portala „Roniti se mora“ ipak će nam možda bar još malo bliže predstaviti ovu nezaobilaznu osobu kada govorimo o hrvatskom ronjenju.

 

INTERVIEW

 

Roniti se mora: Što ti je draže kamera ili foto aparat? Zašto?

Marino Brzac: Hmm, odmah krećete sa pitanjem na koje mi je teško dati odgovor. Sa kamerom sam ozbiljnije počeo prije 10tak godina i mogu reći da sam u podvodnom videu imao dosta vrlo velikih i uspješnih projekata iza sebe. Uvjeren sam da im nije kraj te da ćemo moja ekipa i ja na čelu sa velikim prijateljem i istraživačem podmorja Danijelom Frkom imati još što pokazati od tajni iz podmorskog muzeja. Podvodna fotografija moram priznati da me je jako privukla pred nekoliko godina, a to opet moram „okriviti“ Danijela i jedan projekt na kojem sam sudjelovao u Saudijskoj Arabiji. Tada sam i kupio ozbiljniji fotoaparat i kućište i od tada počinje moje intenzivnije druženje uz podvodnu fotografiju.

 

Roniti se mora: Kako se rodila tvoja ljubav prema ronjenju?

Marino Brzac: Pa moja ljubav prema ronjenju se rodila još u mom ranom djetinjstvu, prvenstveno to moram zahvaliti mom pokojnom ocu koji me uvijek vodio na more. On je sam lovio velikog crva za ribolov i uvijek sam bio sa maskom uz njega, gledao kako on to radi, poslije sjećam se kada god bi vidio neke ljude sa bocama koje nestaju pod površinom sam bio fasciniran i želio sam i ja to činiti. Ta ljubav je vjerojatno bila urođena u mene i samo ju je trebalo probuditi. Kada sam prvi put zaronio sa bocama znao sam da je to nešto što će me pratiti kroz cijeli život dok god bude mogućnosti i zdravlja da to činim. Tada nisam ni sanjao da će mi kasnije i posao, hobiji... egzistencija ovisiti o MORU. Zbog toga MORE volim i poštujem!!!

 

Roniti se mora: Gdje nalaziš toliku inspiraciju za svoje fotografije?

Marino Brzac: Inspiraciju je zaista tako lako naći ispod te čarobne granice koju nazivamo morska površina. Možda treba samo malo umjetničkoga oka, smisla za kvadriranje, a za sve ostalo tu je temama i bojama neiscrpni čarobni plavi svijet. Koji puta sam uvjeren da moje oči drugačije gledaju svijet pod površinom mora pa možda i od tuda dolazi ta inspiracija. Ali nije to samo kod mene, svatko tko se bavi podvodnom fotografijom može Vam dati sličan odgovor.

 

Roniti se mora: Što misliš o dubinskim zaronima? Voliš li više pliće zarone do 20-tak metara ili se voliš prepustiti dubinama?

Marino Brzac: Pa u svojoj ronilačkoj karijeri mogu reći da sam puno toga prošao pa tako sam imao prilike osjetiti i zov dubina. Od 1995. ronim sa trimixom, ronio sam do dubina od nešto manje od 100 metara, i ne mogu reći da dubina nema svojih čari. Kada je u pitanju fotografija svakako preferiram pliće urone jer vremena nikada dosta, ali kako su olupine jedna od mojih podvodnih opsesija, a one su često na velikim dubinama i dalje me dubine vuku sebi. Još jedno u čemu ću se sigurno još okušati, a vezano je za dubine je ronjenje sa rebretherom, a on svakako pruža i puno prednosti za podvodnu fotografiju i video.

 

Roniti se mora: Da li te je ikada obuzela nelagoda i neki ružan osjećaj kada si ronio na većim dubinama?

Marino Brzac: Da, moram priznati da je bilo zaista neugodnih situacija i ružnih osjećaja u dubinama. Imao sam sreću da sam najprije probao to iskustvo kada si doslovno „svjestan da glava odlazi“ kada sam ronio sa Kirby Morgan maskama koje su povezane sa pupkovinom sa površinom i tako sam imao vremena i mogućnosti javiti da se ne osjećam dobro i da stvari polaze po zlu. Ta tehnologija se koristi u komercijalnim ronjenjima i tu je zbog sigurnosti. Ronjenja su bila na dubinama i preko 80 metara sa zrakom sa fizičkim naporima jer se radilo o podvodnim radovima, a protiv fiziologije ronjenja se ne može. Najgori osjećaj kojega sam ikada osjetio pod morem je bio jednom na olupini Euterpe, ronjenje sa zrakom, vidljivost vrlo loša...Tada sam prešao na ronjenja sa trimixom kada su dubine u pitanju pa poslije toga više nije bilo takvih situacija. Ali najbliže utapanju sam bio na 2 metra, ali to je ružna priča koju uopće ne bih htio spominjati.

 

Roniti se mora: Koja ti je bila najljepša egzotična lokacija na kojoj si ronio? Što je to bilo tako lijepo?

Marino Brzac: Pa evo mogu se pohvaliti da sam ronio osim po doslovno cijelom Jadranu te na dosta lokacija širom svijeta. Nezaobilazno Crveno more, Karibsko more, Muritius, Zanzibar, istočnom Kineskom moru, Andamanskom moru, Perzijskom zaljevu, Mediteranu, Sjevernom moru to su uglavnom lokacije na kojima sam ronio. Teško je koju izdvojiti jer su sve specifične po nečemu, drugačija su to mora i podmorske zajednice ali ako baš moram izdvojiti onda su to ronjenja u Andamanskom moru i jedna mikrolokacija u Perzijskom zaljevu. Radi se o otočiću Al Arabija koja je vojna baza obalne straže užasno stroge vojske Saudijske Arabije i oko toga otočića apsolutno nema prilaza nikome, a kamo li roniocima. U jednom međunarodnom projektu istraživanja i dokumentiranja podmorja u tom dijelu svijeta uz posebnu dozvolu imao sam prilike tamo roniti. Vjerojatno iskonski još do tada netaknut koraljni greben je apsolutno bio spektakularan i prebogat florom i faunom. Andamansko more je pa posebna priča. Svojim bogatstvom ribljeg a pogotovo makro života, boja ostavlja bez daha. Davno sam jednom rekao da naše more nije najljepše na svijetu kako naši ljudi znaju reći, ali meni je najdraže.

 

Roniti se mora: Postoji li neka lokacija na kojoj bi volio zaroniti, a još nisi?

Marino Brzac: Ha ha ha naravno da postoji i mislim da se lista lokacija na kojima bi želio zaroniti nikada neće završiti...

 

Roniti se mora: Koliko godišnje napraviš zarona?

Marino Brzac: Na moju žalost posljednjih godina zbog posla godišnje napravim manje zarona nego što bi želio ili što sam ih radio. Recimo da je to godišnje sada oko 100-tinjak zarona. Još 1996. godine sam prestao upisivati ronjenja u log book, tada sam već imao upisanih samo oko 600-tinjak zarona preko 60 metara. Poslije toga još osmogodišnja karijera komercijalnog ronioca gdje sam radio godišnje preko 300 zarona.. užasno mi je žao da sam prestao pisati taj ronilački log book, a tako malo vremena za to treba. Savjet mlađim roniocima da ne rade moju grešku. Vjerujem da bi do sada u njemu bilo upisano sigurno nekoliko tisuća zarona.

 

Roniti se mora: U koliko ronilačkih ekspedicija si sudjelovao? Koje su to bile ekspedicije i koja ti je ostala najupečatljivija?

Marino Brzac: Sudjelovao sam na desetak ronilačkih ekspedicija i zaista je teško neku izdvojiti jer svaka je za sebe posebna i u tom je trenutku bila najzanimljivija. Ali ako moram onda je to snimanje serijala „Veliki brodolomi Jadrana“, sve ekspedicije na olupinu Szent Istvana, pronalaženje olupine Re d' Italija u kojoj sam prvi puta bio u kontaktu sa hi-tech podmorskom tehnologijom koja će mi poslije postati i posao, istraživanje olupine Giuseppe Garibaldi gdje sam ronio u mini podmornici... O Bože, sada kada vrtim po glavi u svakoj nalazim nešto što bi je stavilo na prvo mjesto.

 

Roniti se mora: Imaš li tj. kriješ li svoju neku ronilačku tajnu?

Marino Brzac: Pa krijem recimo dvije ronilačke tajne, jednu mogu djelomično podjeliti sa svima, a to je da sam na dnu jedne špilje na dubini od 43 metra 1993., na Cresu ukopao bocu vrhunskog vina u pijesak. Nadam se samo da je sve ono što sam dodatno osigurao kao nepropusnost još u funkciji :):):):). A drugu tajnu vjerojatno neću nikome reći jer ponavljam riječi čovjeka kojem moram zahvaliti veliki dio moga ronilačkog iskustva Vlada Balenovića, „moramo nešto ostaviti i za sljedeće generacije, za našu djecu...“

 

Roniti se mora: Imaš li kakav savjet za sve buduće podvodne fotografe?

Marino Brzac: Pa moj savjet svim budućim fotografima je javite se Danijelu Frki od kojeg možete stvarno puno naučiti, a oni koji već imaju neka iskustva u podvodnoj fotografiji univerzalni savjet je što više roniti, slikati i eksperimentirati sa svojom opremom, naša oprema sigurno pruža više nego što mi izvlačimo iz nje.

 

Roniti se mora: Koliko često izvodiš podvodne radove ili istraživanja?

Marino Brzac: Podvodne radove više uopće ne radim, zadnje što sam radio bilo je negdje 2006 godine, deset godina je bilo dosta, vidio sam da znam pa sam se otišao okusiti u nečem drugom :):) kao što su istraživanja i ekspedicije kada god je to moguće, a složiti ćete se sa mnom da svaki sljedeći zaron je novo istraživanje...

 

Roniti se mora: Da ne roniš čime bi se eventualno htio baviti?

Marino Brzac: Sada uopće ne mogu zamisliti svoj život bez ronjenja, pa mi je i teško dati odgovor na to pitanje. Fanatik sam za ronjenjem i mislim da uopće ne bih dvoumio zaroniti da znam da svojim npr. zdravstvenim stanjem to znači neki rizik. Ronjenje je u svakoj mojoj pori i vjerujem da ću roniti dokle god budem mogao. A ako moram bas dati odgovor onda bi to svakako i sigurno bilo nešto vezano uz more.

 

Roniti se mora: Kakav je osjećaj roniti u Crvenom moru?

Marino Brzac: Ronjenje poput Crvenog mora ili bilo kojeg drugog tropskog mora je posebno, prvo zbog velike vidljivosti na koju mi u Jadranu možda nismo navikli, a kao drugo puno je bogatije ribom i morskim organizmima koji su potpuno drugačiji od vrsta u Jadranu. Vjerojatno malo koja ljudska mašta može osmisliti morske „kreature“ koje srećemo po tim morima. Takva ronjenja kriju i neke dodatne opasnosti poput većeg broja otrovnih organizama, morskih pasa, koralja žarnjaka pa je zapravo i dobar balans pod morem važan segment ronjenja u Crvenom moru il sličnim morima.

 

Roniti se mora: Da li bi se htio pridružiti našoj ronilačkoj ekspediciji u Egipat na Crveno more koja počinje za par dana?

Marino Brzac: Pa ovo je zaista ugodno iznenađenje i moram priznati da će mi biti pravo zadovoljstvo poći s vama na put :). Da, prihvaćam ponudu :)

 

Roniti se mora: Dali se sjećaš tko ti je bio prvi partner u ronjenju?

Marino Brzac: Pa naravno da se sjećam, mislim da nema niti jednog među nama iz ronilačke obitelji koji ne zna odgovor na to pitanje. Prvi moji partneri su bili Maglica Damijan i Željko Budiša, mislim da oni danas više uopće ne rone. Moj prvi instruktor na R1 je bio Miljenko Kuzele, sjetio bi se čak nabrojati i polaznike toga tečaja, a toliko je već vremena prošlo... Znam točno stijenu gdje su me prvi puta slikali pod morem i tu sliku još ponosno čuvam. Kada se govori o partnerima u ronjenju ne mogu preskočiti Patrika Mušardina i Božidara Bogdana sa kojima sam odronio i veći dio svoje komercijalne karijere. Današnji mi je partner u ronjenju, projektima i puno toga vezano uz aktivnosti ronjenja Danijel Frka.

 

Roniti se mora: Koliko se dugo baviš podvodnom fotografijom? I koje si sve uspjehe postigao?

Marino Brzac: Pa kao što sam već i bio pisao, podvodnom fotografijom se bavim ozbiljnije proteklih 3 godine, i  prije sam imao fotić u rukama ali nisam se nikada detaljnije njome bavio. Sjećam se  jedne foto ekspedicije koju je bio naručio National Geographic Hrvatska, na kojoj je Danijel Frka imao zadatak slikati podvodni svijet parka prirode Lastovo, neposredno po njegovom proglašenju, tada sam na jednoj dekompresiji uzeo Danijelov fotić i slikao neke fotke od kojih se poslije jedna toliko svidjela urednicima da je završila u tom broju National Geographica. Recimo da je to bila moja prva javna fotka i uspijeh u PF :). Postao sam i državni prvak u PF 2009., bio sam dva puta na svjetskom prvenstvu u PF, na ovom posljednjem sam imao dvije slike u TOP 10 u dvije kategorije, puno puta osvajao jedno od 3 prva mjesta na međunarodnim natjecanjima u PF te bio pobjednik nekih on line natjecanja. Na ovogodišnjem državnom prvenstvu u PF treće mjesto. Nekoliko samostalnih izložbi sa slikama podvodne tematike. Član sam CMAS-ove komisije za podvodni foto i video. Ali zapravo bih svoje uspjehe u „podvodnoj multimediji“ mogao pripisati podvodnom videu. Ali sada ne bih o njima pričao, možda za neki drugi interview.